Iz knjige PTSP - na rubu smrti i ludila

... Špirino neprekidno smijanje i uobičajnu atmosferu prekine gromoglasni glas: "Prijo, imaš duvan?" Okrenem se prema glasu i ugledam sitnog vižljastog i proćelavog tipa koji se neprestano osvrtao čekajući na svoj poziv. Škiljio je na jedno oko tako da nisam siguran je li uopće na njega vidio. Zubi nije imao, što se moglo dobro vidjeti dok je otvorenih usta slinio i ushićeno tražio duvan. Šepao je na jednu nogu na kojoj je nosio papuču, a drugu je negdje posijao ili mu ju je netko sličan njemu uzeo ni sam ne znajući zašto. Pidžama mu je bila bez gumba i jednog rukava tako da mu se isticala premršava ruka. Bio je sav i nikakav, kako i doliči ustanovi u kojoj se nalazio. Na njegovo urlanje  Špiro se još gromoglasnije počeo smijati, a pacijenti, koji su dotada mirno sjedili razbudiše se kao iz nekoga dubokog sna. Uglas su počeli zvati Priju da mu daju duvan. A on je ushićeno i zadovoljno gurao pljuge u džepove, iza uha i u usta...